AMMPriroda nas je ponovo iznenadila. Toliko je govora bilo o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, kojima ćemo se uskoro vratiti kao mitskoj Haribdi, kada shvatismo da postoji i nevidljiva Scila u obliku virusa. Da li ćemo nešto promijeniti, ili ćemo biti prinuđeni da mijenjamo?
Do prije tek mjesec dana razgovarali smo kao društvo, pomalo i pretjerano akademski, čak salonski, o digitalnoj ekonomiji kao nečemu što je trend, što slijedi u nekoj relativno bližoj budućnosti, nezadovoljni ili ravnodušni na okolnost da kao društvo, osim primjera za pohvalu, nismo još počeli da knjižimo dobitke od novih modela poslovanja, odnosno novih tehnoloških rješenja koja su rezultat inovacija.
Kako tih i “do prije tek mjesec dana” zvuče daleko. Kamenčić ubacite u bunar i nikako da čujete zvuk udara o površinu vode. Danas, u vremenu kada je socijalna distanca formula pobjede nad novim koronavirusom i bolešću Covid19 koji izaziva, razmišljamo ili se kajemo jer nismo odranije spremni za ovo vrijeme. Zašto nismo još raije razvili naviku fleksibilnih radnih sati, rada od kuće, intenzivnog koriscenja digitalnih servisa…da li je to naša kultura, mentalitet? Kada bi bilo samo to, možda bi sociolozi zapravo pronašli razloge da upravo razvijemo takve navike.
Polako uočavamo da je štošta moguće. Čak se iznenadimo prijatno. Nije nužno putovati na svaki sastanak da bi ishod bio zadovoljavajući, nije nužno oštampati svaki papir da bi neko pogledao ili intervenisao ili odobrio, nije bas nužno svaki put otići u banku ili poštu da biste obavili čak i banalno plaćanje. Nije nužno ni otići u trgovinu baš uvijek da biste nesto kupili, već vam to mogu isporučiti direktno kući. Iako smo se uveseljavali snimcima dronova koji donose paket ili pošiljku ispred kuće ili ulaza, sada shvatamo da bi na taj način mogla da se isporučuju medicinska sredstva i druge namirnice ugroženim domaćinstvima.
Odjednom shvatamo, makar zasad samo i grebući po povrsini svih mogućnosti e-learninga, i kako bi zapravo mogli u skoroj budućnosti djelimično rasteretiti prepune škole u nekim gradovima uvođenjem elektronskog učenja i u redovnim okolnostima.
Toliko je moguće avnih usluga i poslova obaviti uz pomoć novih tehnologija. Umjesto stidljivog razmatranja, potrebno je prigrliti neke od njih. Blockchain je tehnolosko rjesenje koje moze biti u osnovi brojnih djeltatnosti od vođenja katastra, obavljanja notarskih poslova, trgovine akcija i drugim HOV, da ne pominjemo kao vještačka inteligencija može uz podršku dronova da unaprijedi postupak prostornog planiranja, ili pomogne da poljprivredni rod bude bolji, samim tim i naš proizvod konkurentniji. Da, bilo bi idealno da puno toga što nam treba proizvodimo u zemlji, ali to je moguće samo ako smo konkurentni.
Zaista, da li nam je bila potrebna pandemija i socijalna distanca da sve to shvatimo? Mozda ne da shvatimo uticaj na produktivnost, ali da prihvatimo i spovedemo, izgleda nažalost da jeste. Svako istraživanje i kod nas i globalno pokazuje da menažeri shvataju ali u relativno malom broju još sprovode brojna rješenja. Jasno je, međutim, da one firme koje su bile hrabre da ulazu u digitalnu transformaciju, digitalni šampioni, imaju šanse da sa manje štete prođu kroz krizu i to nevezano za obim pomoći koji će drzava u raznim oblicima ponuditi.
Ono sto prve procjene ukazuju jeste i to, da će među najtežim pogođenim ekonomijama biti zemlje koje su se najviše oslanjale na turizam i gdje po pojedinim procjenama pad ekonomije moze biti i značajno iznad 10 odsto. Nažalost, to ne znaci i da će oporavak po definiciji biti tako hitar. Procjene su da bi zemlje EU mogle tek 2023 da se vrate na nivo 2019. Poremećaji i na strani tražnje i na strani ponude simultano mogu duže vrijeme opstati. Ljudi će manje ili obazrivije trošiti, a na strani ponude moguće se neće tako brzo nadomjestiti izgubljena proizvodnja.
Da li je, onda, ovo jedan od onih istorijskih događaja koji su uvod u društvene promjene?
Pandemija i socijalna distanca mogu ostaviti traga i ekonomski i kulturoloski i politicki. Digitalna transformacija je jasno da ce biti jedan od puteva dalje. U kom pravcu i kako, možemo spekulisati. Ima optimističkih, al ii pesimističkih razmišljanja. Crna Gora mora, međutim, hvatati taj voz na vrijeme, ukoliko već nije stigla na prethodni. Cjelokupni razvojni model ne samo naše zemlje može biti upitan i biće predmet društvene debate. Nešto što je ranije bila adekvatna razvojna formula, možda neće više biti. Upitan je dalji tempo globalizacije jer je regionalizacija, kao posljedica nekih, ne nužno dobro, naučenih lekcija možda realniji proces.
Digitalna ekonomija i digitalna transformacija, kao i shared economy koju generiše, su i osnov održivog razvoja. U mnogim oblastima digitalna rjesenja ce doprinijeti boljoj valorizaciji resursa. Bolji prostorni planovi će bolje čuvati prostor i kvalitet života, što će biti ključno za dugoročni oporavak turizma i povezanih djelatnosti. Slično u poljoprivredi, energetici, saobraćaju, ali i brojnim drugim proizvodnim i uslužnim djelatnostima.
Ne zaboravimo, inovacije su kljuc odrzivog razvoja, a tehnoloska rješenja i digitalna transformacija nam mogu u tome pomoći jer će nam jasno biti potrebno više ekonomskog rasta i razvoja endogeno generisanog.
Dr Igor Lukšić
Direktor za javni sektor u PwC Jugoistočna Evropa
Predsjednik Vlade (2010-2012)
