office@amm.co.me +382 20 230 778

Građani Crne Gore najopterećeniji porezom

Poreski sistem Crne Gore nije u interesu ni građana, ni kompanija, a najmanje je interesu države. Da li se razmišlja o novom, modernom poreskom sistemu?

Poreski sistem koji primjenjuje Crna Gora je neodrživ i to će se vidjeti ali, nažalost, tek kad se potroše desetine miliona eura na informacione sisteme, obuke, kažnjavanja, blokade i sprječavanja razvoja malog biznisa. Kada unaprijedimo sistem, a praćenje naplate poreza bude efikasnije shvatićemo da je nemoguće da jedan građanin izdrži teret koji mu se stavlja na pleća. Upravo, najveći problem za cjelokupnu ekonomiju države predstavlja činjenica da cijeli poreski teret pada na krajnjeg potrošača koji je ujedno najslabija karika u lancu (ekonomski gledano). Time se direktno utiče na standard građana i ekonomiju zemlje jer građani sa najmanjom platom i najvećim poreskim opterećenjem plaćaju najveći i defacto cijeli porez na dodatu vrijednost PDV.

Kome ide najveće poresko opterećenje? Uzmimo na primjer prosječnog radno sposobnog građanina CG koji ima neto zaradu od 600 eura. Njegov poslodavac na ime poreza i doprinosa za penzijsko, zdravstveno, socijalno osiguranje mu plaća oko 240 eura, a poslodavca on košta oko 840 eura. Nakon toga u svim maloprodajnim objektima (ako izuzmemo snižene stope hljeb, mlijeko i slično) on plaća 21% poreza na dodatu vrijednost plus sve ostale takse, akcize na gorivo i druge namete. Ukoliko napravimo „grubu“ procjenu prosječni građanin trošeći svoju platu od 600 eura plaća dodatno oko 120 eura PDV poreza na dodatu vrijednost, ne računajući ostaleporeze (porez na imovinu, na primjer). Samo sa tim dažbinama (porezi i doprinosi i PDV) građanin od svoje plate koja je bruto npr. 840 eura odnosno 600 eura neto, plaća 360 eura državi što rezultira da država uzme više od 50% neto plate građanina. Od svog primanja jedan građanin je dužan da plati struju, vodu, održavanje, kupi hranu, hemijska i higijenska sredstva, razne ljekove, vitamine, zaštitne maske, plati prevoz, kupi osnovnu odjeću i obuću za sebe i za svoju djecu, a osim toga da kupi knjige, sveske, pribor… Kako?

Očigledno ovakvim poreskim sistemom država direktno utiče na smanjenje standarda građana, a time i privreda gubi jer se takav prosječni građanin opredjeljuje da svoju zaradu raspodjeli na osnovne potrebe i to ako uspije sve da ih podmiri. Ova činjenica pokazuje koliko sadašnji poreski sistem umrtvljuje ekonomski ciklus.

Grafik
foto: D.R.

Lako se može zaključiti da poreski sistem, a posebno sistem PDV-a, nije najbolje rješenje za prosječnog građanina, ali on takođe nije dobar ni za privredu ni za državu. Zašto? PDV sistem je uveden u Francuskoj još 1954, ali je on prvenstveno rješavao probleme prikupljanja poreza u industrijskom razvoju i bio je pogodan za proizvodnju. Treba istaći da CG kao mala zemlja u kojoj industrija i proizvodnja ne predstavljaju glavnu ekonomsku aktivnost posebno nije podobna za primjenu PDV sistema. Kompanije koje se ne bave proizvodnjom i generalno prodajom robe su takođe u nezavidnom položaju u odnosu na proizvodne kompanije i, prema proračunima koji su vršeni, PDV izuzetno loše utiče na uslužne djelatnosti jer primjera radi uslužne djelatnosti kao glavni trošak imaju trošak radne snage gdje plaćaju ogromne poreze i doprinose, dok proizvodne kompanije, posebno one koje imaju tehnologiju kao najveći trošak, imaju troškove preko kojih ostvaruju pravo na PDV kredit. Treba istaći da ovakav sistem najmanje odgovara državi jer naplaćeni PDV ne mora da znači da predstavlja prihod državi, jer kada se radi o kompanijama ono što je jednom pravnom licu obaveza za plaćanje PDV-a drugom to predstavlja kredit. To u praksi znači da ako jedna kompanija plati porez državi na primjer 10.000 eura druga može da traži od države da joj ga vrati. Osim što država ne bi smjela da računa da je sav naplaćeni PDV njen uz to ona u principu vrši jako nisku stopu naplate PDV-a kao što se može vidjeti na grafiku.

Grafik
foto: D.R.

Jasno se vidi da država od obveznika naplaćuje otprilike samo pola ukupne PDV obaveze (na nivou države) uz napomenu da u toku godine izvrši povraćaj PDV-a obveznicima, što pravi još slabiji rezultat. Sve ovo pokazuje koliko je PDV sistem loš za građane kompanije i za državu, ali se postavlja pitanje zašto to niko ne dovodi u pitanje? Zašto previše govorimo o nekim prevaziđenim temama, a ne o ključnim temama koje nam direktno utiču na kvalitet života?

Nikada nisam cijenio ljude koji kritikuju, a ne nude rješenja. S tim u vezi, u ovom tekstu će (koliko to prostor dozvoljava) biti predloženo jedno od rješenja kako bi navelo kako obične građane tako i stručnjake da razmišljaju inovativno i doprinesu boljem poreskom sistemu, što će direktno uticati i na životni standard. Važno je istaći da je predlog inovativnog poreskog sistema prvenstveno nastao sagledavanjem najvećih problema koje PDV sistem pravi kao takav.

Kao što smo vidjeli najveći problemi koje pravi PDV sistem je svakako neefikasna naplata i ogroman teret koji pada na krajnjeg potrošača (građanina). Nasuprot tome, inovativan poreski sistem treba da bude jednostavan, efikasan i u skladu sa novim tehnologijama, odnosno digitalizacijom. Problem naplate poreza se rješava veoma jednostavno tako što bi centralna banka obustavljala porez na svaku transakciju i sav taj priliv uplaćivala u državni budžet. Da bi to moglo biti sprovedeno, potrebno je pojednostaviti poreski sistem, a ono što je najvažnije potrebno ga je formirati tako da je moguće sprovesti ga u svakom momentu, odnosno definisati poresku stopu koja je idealno izmjerena i pravilno raspodijeljena za razliku od sadašnje.

U tom smislu moja istraživanja su pokazala da bi umjesto PDV-a mogao da se uvede porez na promet od svega 5% koji bi plaćali i kupac i dobavljač pri svakoj transakciji. Takav sistem bi, prema procjeni, povećao (naplaćene) prihode države za preko 60% dok bi cijene krajnjim potrošačima bile niže i do 20%. Štaviše, umjesto sistema PDV-a i stope 21%, mogla bi da se uvede poreska stopa od svega 3% koju bi u prometu plaćali kupac i dobavljač odnosno gdje bi država putem centralne banke na svaku transakciju obustavljala porez od 3%. To bi doprinijelo drastičnom smanjenju cijena za građane i umjesto poreza od 21% plaćali bi porez od svega 3%

Osim što bi se cijene proizvoda uvođenjem ovog inovativnog sistema smanjile, a iznos naplate i visine poreza povećao ono što je najfenomenalnije je to što bi na računima države svakodnevno bio novac spreman za operacionalizaciju i to bez čekanja i rizika. Ono što je takođe pozitivno je uticaj na standard svih građana koji bi se povećao jer bi sve namirnice, roba i usluge bile jeftinije. To bi direktno uticalo na veću potrošnju, a samim tim i bolju ekonomsku situaciju.

Osim toga, možda i najvažniji efekat bi bio to što bi Crna Gora smanjenjem cijena bila primamljiva destinacija za strance i ulaganja jer bi ovakvim poreskim modelom imala najkonkurentije cijene u Evropi i to bi trajalo sve dok druge države ne bi primijenile isti sistem. Prihod iz sektora turizma bi osjetno porastao jer bi cijene smještajnih kapaciteta kao i cijene hrane i pića bile takođe najniže u regionu i šire. Ostali sektori bi takođe doživjeli ekspaniziju pa bi niske cijene uticale na pojeftinjenje građevinskog materijala. To bi svakako privuklo nove investitore što bi povećalo tražnju za radnom snagom. Ovakav poreski model bi bio posebno primamljiv za luksuznu robu i turiste koji su kupci iste pa bi jedna od strategija mogla biti privlačenje bogatih ljudi. To bi se moglo postići upravo niskim porezom na luksuzna dobra kao što su skupa vozila, plovila, i razne druge dragocjenosti. Na primjer, ako stranac želi da kupi neku skupocjenu stvar od 100.000 eura i odluči da to uradi u CG, porez koji bi platio bi iznosio 3.000 eura dok bi u svojoj zemlji on u najboljem slučaju (gdje su niže stope) iznosio oko 20.000 eura. Za ostvarenu “uštedu” od 17.000 eura on bi mogao da boravi turistički u CG ili kupi još neku robu koja bi ovim sistemom bila mnogo jeftinija. To bi povećalo priliv deviza čime bi se još više osnažila moć države. Osim toga, samim dolaskom takvih ljudi povećala bi se mogućnost da oni zbog takvog povoljnog poreskog sistema presele dio biznisa pa čak i života u CG čime bi se povećala tražnja na tržištu nekretnina dok bi status poreskog rezidenta Crne Gore bila želja mnogih imućnih ljudi širom svijeta. Samim povećanjem tražnje za nekretninama povećala bi se i njihova cijena što bi dalje impliciralo poboljšanje životnog standarda građana CG. Ovakvim modelom Crna Gora bi bila primjer svim ostalim zemljama. Procjena na osnovu zakona ekonomije je da bi se veoma brzo tržište kapitala efektom stampeda selilo u CG. Kapital bi donio i prednosti u ostalim sferama, npr. tržište kriptovaluta bi moglo slobodno da funkcioniše jer bi svaki promet bio oporezovan 3% što znači da ne bi bilo dileme da li ili ne ili kako treba riješiti takve i slične probleme.

Na osnovu ovog teksta koji je rezultat dugogodišnjeg rada i iskustva, a u isto vrijeme poznavanja prilika i trendova na globalnom tržištu, vjerovatno će se doći do dvije vrste zaključka. Prvi i lakši je, naravno, onaj koji navodi brojne razloge zašto ovakav inovativni poreski sistem ne bi mogao da uspije. To su obično pitanja: Da li ovaj sistem već negdje funkcioniše u svijetu? Da li smo mi dovoljno sposobni da izvršimo jednu ovakvu promjenu? Da li bi EU i veliki sistemi nama dopustili jednu ovakvu inovaciju? Da li mi imamo dovoljno snage, volje odnosno kompetentnih ljudi da ovo sprovedu? Cilj je da se korišćenjem novih znanja i novih tehnologija umjesto pasivnog čekanja pomoći od drugih (velikih) i prilagođavanja nekom novom sistemu bude proaktivan iskoristi prilika i kreira sistem za primjer drugima i u skladu sa globalnim trendovima i zahtjevima četvrte industrijske (r)evolucije odnosno digitalizacije. Kažu da će ova industrijska (r)evolucija promijeniti svijet, a da li će jedino poreski sistem ostati isti?

Autor teksta je magistar ekonomije Dražen Raičković, izvršni direktor kompanije Finance Plus i član Odbora za digitalnu transformaciju AMM-a.

Share this: